Storija

Kula od Uzdaha

02.01.2014 godine

A šta ljepše nego Novu godinu započeti sa jednom starom pričom iz bližnjega susjedstva iliti komšiluka, storija koja potječe iz XVII vjeka,dok su još Turci vladali ovijem krajevima, a zabilježi je za nas pisac Josip Vergilij-Perić davne 1900 -te godine .

Knjiga se zove "KULA OD UZDAHA" i opisje kulu koja se nalazi u selu Plastovu nadomak Skradina, na dalje priča o jednoj ljepoj djevojci iz Rupa ,a zvaše se Stana , koja je bila vjerena kršnim mladićem po imenu Pavle Mandušić . No nebijaše jedini Pavle zainteresovan za preljepu Stanu vec bijaše tu i jedan od turskih vojnika Husejin ,koji je također primijetio lijepu Stanu, sa koje nije skidao oka . Husein je bio najdraži vojnik lokalnog turskog vladara , strašnoga Mehmed Bega koji je vladao nasim prostorima i unosio strah medju hrišćanima na području od Knina do Skradina, a sjedište mu je bilo u staroj Šubicovoj utvrdi u Čučevu iliti Trošenj gradu.

Kako Husejin nije odustajao od svoje namjere da Stanu pridobije po bilo koju cijenu , on odluči da sačeka pravi trenutak , prateći je i posmatravši je svakodnevno. Jednom prilikom sakrio se visoko u bajamovu krošnju poviše sela kako bi mogao da špijunira mještane i Stanu no međutim ,tanka bajamova grana pod njim puče a Husein pade na zemlju i ozbiljno se povredi! Znajući šta bi se dogodilo kada bi strašni Mehmed Beg saznao da mu se vojnik povredio, a nedaj boze poginuo u njihovom selu , mještani Rupa odlučiše odmah da ga onako povređenog prebace u Čučevo. Vidjevši Huseina povređenog, Mehmed Beg se razbjesni i nevjerujući u priču mještana da je njegov miljenik zadobio povrede na način na koji mu to oni ispripovidiše , dade ih smjesta zatvoriti u zatvor. Strašni Mehmed Beg htjede iskoristiti ovu priliku kako bi se otarasio većine mještana Rupa ali srećom , pošto je Mehmed Begova žena Merima , bila tetka od jednoga franjevačkoga sveštenika sa Visovca po imenu Miho, koji je uz ostale mještane uspio izmoliti milost za zatočene sumještane kod Merime i Mehmed Begovog sina Alije.

I tako se oslobođeni Rupljani vratiše svojim kućama svi osim jednoga , Pavla Mandušica koji je ostao zatočen u kuli Čulušić u kojoj je danima mučen, a Stana je svakoga dana dolazila pod zidine kule i slušala njegove uzdahe koji su dolazili iz hladne ćelije u kojoj je Pavle bio zatočen , i od tada kula u narodu dobi naziv

" KULA UZDAHA "

Mehmed Beg koristi lokalne dužnosnike da bi lažno optužio mještana Rupa ,i oni se opet nađose u zatvoru . Sveštenik Miho dogovori njihov bijeg uz pomoć Mehmedovga sina Alije . Seljani su pobjegli iz Čučeva , niz kanjon rijeke Krke po noći i silom oslobodiše Pavla iz Uzdah Kule pa potom pobjegoše za Šibenik znajući šta bi se moglo dogoditi kada Mehmed sazna za njihov bjeg.

Saznavši da su uz pomoć sina mu Alije i žene Merime Rupljani pobjegli, kao i da su oslobodili Pavla iz Uzdah Kule a pritom je poprilično razorili ,Mehmed Begovo srce nije moglo da izdrži , u momentu ga udari kap i ostade mrtav na licu mjesta.

Njegovu vladavinu preuze sin Alija koji preko sveštenika Mihe poruči narodu da se slobodno vrati na svoja ognjista i da nastavi obrađivati svoju zemlju te da protiv nikoga od njih neće biti preduzeta nikakva kazna, što ovi i učiniše , a nedugo potom ljepa Stana se udade za Pavla Mandušića i sretni i zadovoljni doživiše duboku starost.

Priča o Stani i Pavlu iz 17stoljeća ostade u narodu a Uzdah Kula kod Plastova kroz narednih par stoljeća nastavila je da propada do te mjere da je danas skoro pa i nevidljiva.

Gradska oliti mjesna ura

21.06.2011 godine .

Znate li da upravo ovih dana nasa gradska oliti mjesna ura slavi svoj jubilej i to ni manje ni vise nego svoj 110 jubilej.

Davne 1900-te godine negdje bas u ova doba udruzise se poznati Kistanjski trgovci; Segan,Budimir,Jankovic,Joca Vujasinovic i drugi , skupise novac i podarise svom mjestu veliku gradsku uru.

Dovezena na volovskim kolima godinu dana poslije 1901 godine bijase ugradjena na zvonik tada jos relativno mlade trinaestogodisnje crkve Sv. Cirila i Metodija u centru Kistanja.

Dugo je medju narodom vladalo predanje da je ura stigla negdje iz Njemacke ili pak iz Italijanske regije Ligurije iz maloga mjesta zvanog Bergallo, iz istoimene fabrike poznate po proizvodnji satova za tornjeve i crkvene zvonike (blizu grada Ventimiglia ) . Medjutim malim istrazivanjem ustanovismo da to i nije bas tako, naime istina je da ura potice iz Italije ali ne iz Bergalla vec bijase porucena iz Italijanske pokraine Friuli Venezia Giulia iz maloga planinskoga mjesta zvanog Pesaris blizu Udina, iz poznate urarske butige " Fratelli Solari " koju davne 1725 godine osnovase braca Giovani i Leonardo Solari.

Iz istoimene butige 28 godina kasnije 1929 godine izasao je jos jedan dragulj urarstva koji je ukrasio obnovljeni gradski zvonik u Dubrovniku.

Medjutim vratimo se mi nasoj uri, postavljena na zvoniku crkve u Kistanjama ponosno je otkucavala: po jednom ,na kvarat i na po ure a svaku uru svojim batom tukla je i kazivala koliko je sati , koliko udaraca toliko sati...Napominjemo i to da je originalno nalicje nase ure (krug sa brojevima) bilo ispisano sa rimskim brojevima ali nemamo tacan podatak kada je promjenjeno i dovedeno u danasnje stanje(prtpostavlja se tokom 40-tih godina).

Posto mehanizam funkcionise i navija se na manualni nacin uvjek je bio zaduzen neko od mjestana da ga navija , rucno preko kurble.

Pretpostavlja se da su ga u prvom periodu navijali komunalni redari ; do 20-tih godina Milan Radosevic a od 30tih do 40tih godina Sava Rasic i Jovan Trazivuk , saznajemo da ga je od 1946 godine pa do pocetka 70-tih navijao redovno svakoga jutra Kovacevic Vladimir, 70-tih , 80-tih taj posao radio je mjesni redar Gojko Lalic zvani Jotara. 1991godine zbog kvara na mehanizmu ura nije radila sve do 1997 ili 1998godine kada ga je Nikola Strbac zvani Jaci remontovao i ponovo osposobio , isti ga je i navijao sve do 2000-te godine kada tu obavezu preuzima Spiro Strbac Grecija koji sve do danas, svakoga jutra tacno u 8.35h obavi tu duznost.

U svakom slucaju privedosmo kraju i ovu kratku ali nadam se zanimljivu storiju

Nasoj uri zelimo sretan jubilej i da nam jos dugo godina otkucava a Spiri srece i zdravla da bi mogao sto duze da nam je navija. ZIVJELI!!!!!

(da bi vidjeli kako to sve izgleda pogledajte video dolje)

Tomaso Burato

TOMASO BURATO Zasto Tomaso Burato i tko je on otkrit cete iz ovoga priloga.

Rodjen 27/03/1840 godine u Zadru

Nosio je titulu carskoga i kraljevskoga dvorskog fotografa, zvali su ga „maestro fotografske elelegancije“, ali je praktično bio i ostao dvorskim fotografom novoosviještenog zadarskoga građanskog staleža.

Davne1899 godine na narodnoj svecanosti na Manojlovcu upravo je on: TOMASO BURATO sa svojom ( makinom fotografikom ) oliti fotografskim aparatom sa 13 fenomenalnih fotografija ovjekovjecio otkrivanje carske ploce , na uspomenu onoga dana (17,aprila 1875) kada je Njegovo Visocanstvo car FRANE JOSIP 1. sa caricom SISI prosao tuda i nagledao se divnoga Manojlovca.

Pomenute fotografije pohranjene su u Drzavnom arhivu u Zadru a samo neke od njih tacnije devet su dostupne na internetu i imali ste prilike da ih vec vidite za one koji ih do sada nisu vidjeli jos jednom ih ponavljamo pa uzivajte kada je mogao CAR zasto nebiste i vi!!!!

Moramo napomenuti da je do sada u narodu postojalo vjerovanje da je na ploci postavljenoj toga dana davne 1899 godine bila samo careva glava (kako se mjesto u narodu i nazivalo) nije bas istinito. Upravo zahvaljujuci nacinjenim fotografijama . preciznije na osnovu fotografije na kojoj se vidi tadasnji nacelnik opcine Kistanje gospodin Spiro Lalic a iza njega i sama ploca, ustanovljeno je da su na ploci dva lika Carev i Caricin. Po toj osnovi se vodi i restauracija spomenika od strane Odsjeka za arheologiju i kulturno-povjesnu bastinu Nacionalnoga parka Krka predvodjen sa gospodjom Natasom Zaninovic i glavnoga restauratora na terenu gospodina Branka iz Sibenskog muzeja. .

Kistanjske kucne radinosti i Salomon Berger

Salomon Berger Pitate se vjerovatno ko je Salomon Berger i kakve veze ima sa Kistanjama, Procitajte ovu kratku pricu i vidjetcete da, iako mozda nikada nije posjetio Kistanje ima veze sa njima .

Salomon Berger : Hrvatski tvornicar , porjeklom Slovak, trgovac tekstilnom robom, otac i organizator kucne radinosti na hrvatskim prostorima. U razdoblju od 1888 do1910 godine sa proizvodima hrvatske kucne radinosti ucestvovao je na preko 96 domacih i stranih izlozbi i postigao velike uspjehe.

Prikupljac etnografske gradje, tvorac razvoja i unapredjenja kucne radinosti,osnivac Etnografskog muzeja u Zagrebu 1919godine i njegov prvi direktor sve do 1925 godine kada na njegovo mjesto dolazi dotadasnji kustos muzeja gospodin Vladimir Tkalcic , a Berger sve do svoje smrti nosi titulu pocasnog direktora i nastavlja svoj aktivni rad u njemu.

Poznat je po tome sto je uspio organizirati kucnu radinost u Hrvatskoj i plasman proizvoda na domace i strano trziste u zadnjoj cetvrtini 19 st. i prvoj polovini 20st. , cime je popularizirao nasu tradicionalnu kulturu u inozemstvu. Time su se u vremenu sve veceg siromastvu sela, odredjenom broju seljackih gospodarstava otvarale mogucnosti stjecanja dodatnih prihoda.

Na prelazu iz 19 u 20 st. na Hrvatskom prostoru osnovano je nekoliko zenskih udruga sa ciljem ocuvanja i promicanja narodne umjetnosti i obrta. Rjec je o udruzenjima gradjanki koje su poticale seoske zene na izradu tradicionalnih rukotvorina te su se isto tako brinule za njihov plasman kao i za financisku naknadu tkaljama. Neke od tih udruga,industrija ili radionica poticu sa nasih

prostora. Jedna je iz Sibenika a druge dvije su upravo iz Kistanja. Vrlo malo se zna o tim obrtnickim radionicama medjutim iz Bergerovih sacuvanih pisama imamo jasnu potvrdu o njihovom postojanju i o njihovoj suradnji sa Bergerom kao i o ucestvovanju njih i njihovih proizvoda po raznim domacim i svjetskim izlozbama.

Jedna od poznatijih sa nasega podrucja je" Industrija Matavulj" iz Sibenika osnovana davne 1844 godine. Vodili su je Simeuna Matavulj zvana SIMA i njen sin Djuro otac poznatoga pisca Sime Matavulja. Po osnutku primarna djelatnost bila je proizvodna nadaleko poznatog likera" MARASCHINO" da bi se potom poceli baviti i drugom djelatnoscu tj. industrijom narodnog veziva. Preduzece je proizvodilo narodne kape takozvane (berette nezionale) kao i druge djelove narodnih nosnji. Proizvodnja se djelom odvijala u pogonu u gradskom predjelu zvanom Varos a dobrim djelom kao kucna radinost kooperantica kojima je preduzece osiguravalo materijal i prodaju.

O dobroj saradnji Matavuljovih sa Bergerom potvrdjuje i Bergerovo pismo pred izlozbu 1930 godine odrzanu prilikom Sveslavenskoga sokolskoga sleta u Beogradu, u kome od njih trazi da mu isporuce veliki broj vezenih narodnih kapica u prvoklasnoj izradi a oni mu na to odgovaraju ;da su posao sa ovim predmetima ponovo razgradili kao i prije drugoga sv. rata. Nadalje pisu Bergeru o cjelokupnoj proizvodnji tvrtke: " narodne kape izradjujemo u razljcitim vrstama i izvedbama a imademo i sve vrste koje se nose u Dalmaciji ,Lici,i Bosni i Hercegovini. Torbice imademo u raznim velicinama u pamuku i ili svili. Osim toga izradjujemo u vecim kolicinama Obrovacke muske kostime, stare Sibenske i kosovacke zenske. Imademo tepiha sastavljenih od po 2 i Dalmatinske pregace.Izradjujemo zenske modne prsluke u raznim fazonama sve urodnom vezu i rucnome radu a od najfinije cohe i izvedbe.

Druga manje poznata je" Radionica Malesevic" Darinke Malesevic i Ljubice udane Malesevic iz Kistanja , koje su u svom mjestu razvile trgovacku i obrtnicku djelatnost placajuci ziveznim namjernicama tekstilne rukotvorine narucene od domacih zena. Iz Bergerovih pisama saznajemo da je Radionica Malesevic iz Kistanja uspjesno saradjivala sa njim i sa svojim proizvodima ucestvovala na mnogobrojnim izlozbama , kako domacim tako i stranim .Navestcemo neke od njih

-1927 godina PARIZ Za ovu prigodu 17\12\1925 godine Darinka Malesevic odgovara pismom na Bergerov upit od 05\11\1925godine o izradi i upotrebi cilima koje mu je prethodno poslala.Malesevic istice da takve cilime koji se upotrebljavaju na zidovima i pored otomana, nase seljanke izradjuju za gradjane te da se u velikom broju prodaju u Zadru,Splitu, Zagrebu i Beogradu. Iz pisma je takodjer vidljivo da je u Zagreb poslala veci broj Dalmatinskih pregaca sa resama i bez njih, vezene pojaseve,torbice i vezove za carape

-1928 godine Zagrebacki Zbor

-1929 godine u Barceloni i Hag

-1930 godine u Calgaryju u Kanadi Za ovu priliku Berger 02\12\1929 godine svojim suradnicima salje pismo u kojem ih obavjestava o predstojecoj izlozbi i od njih trazi konkretne proizvode kako su bili izlozeni i na Zagrebackom zboru 1928 godine .Od Darinke i Ljubice Malesevica trazi da pripreme; Tablete raznih velicina,jastuke (nenapunjene)vezene,2 do 3 para zavjesa vezenihi tkanih,garniture za caj vezene,dzepnih maramica,svilenih i iz batista,vezenih vise tuceta,zenskih i djecijih kapica, vezenih i iz batista( vise tuceta).....

-1930 godine u Kopenhagenu

-1930 godine u Beogradu. Prilikom Sveslavenskoga sokolskoga sleta u palaci Kola srprkih sestara bila je organizovana izlozba kucne radinosti sa ciljem unapredjenja proizvodnje narodnoga tkanja i veziva, svoje proizvode sa ponosom je predstavila i Radionica Malesevic iz Kistanja koja je zajedno sa ostalim sokolasima iz Kistanja za tu priliku otputovala u Beograd slika:

- 1931\1932 godine Saarbrocken Za ovu prigodu sekretar kraljevskoga konzulata u Kopenhagenu Franjo Pakaci u pismu moli Bergera mu posalje proizvode Radionice Malesevic iz Kistanja . Medjutim vec iduci mjesec u sljedecem pismu Pakaci koji je bio spreman da za nabavku robe i carinu ulozi svoja vlastita sredstva, moli Bergera da ponisti kod Malesevica spomenute narudzbe jer je usljed velike gospodarske krize doslo do pada tecaja dinara. Svjetska kriza imala je negativni utjecaj na proizvode kucnoga obrta i industrije. Potvrdu ovoj cinjenici daje i pismo Darinke Malesevic Bergeru 20\04\1932 godine u kojem se zali na: proslu" gladnu godinu i slab prolaz" svoje robe.Dalje pise:" Zene nasrcu na mene i mole da nesto narade, ali se nemoze dalje ulagati radi neizvjesnosti i radi toga sto slabo dolazi do isplata od robe koju sam dala na komisijun"(tj. Bergeru na prodaju).

-1932 godina Zagrebacki zbor

-1935 godina Zagrebacki zbor

-1936 godina Zagrebacki zbor Na kojemu je ucestvovala i Druga radionica iz Kistanja "Radionica Milene Peric " Jedan i jedini podatak kao dokaz da je gospodja Peric kao samostalni izlagac sa svojim etnografskim radovima ucestvovala na ovom prestiznom sajmu je ova fotografija nacinjena od strane fotografskog studija "Donegani" iz Zagreba slika;

-1939 godina New York America Ujedno i posljednja velika medjunarodna izlozba prije pocetka drugoga sv.rata na kojoj je ucestvovao Etnografski muzej iz Zagreba. Prikazane su kompletne narodne nosnje razlicitih hrvatskih i susjednih krajeva pri cemu se nekompletni muzejski materijal popunjavao sa gradjom s terena. Kako je izgledala predratna postavka muzeja pogledajte na slikama;

Eto zavrsismo malu etnografsku setnju iz prve polovine prosloga stoljeca iz nasih Kistanja . Otkrivsi neke NOVE\STARE stvari i neka NOVA\STARA dogadjanja kao i neke od aktivnosti iz povjesti nasega mjesta i njegovih mjestana.

Crkva SV. JOVANA ( IVANA) u Ivosevcima

Neki podatci o staroj i novoj zgradi crkve

Nema pisanih podataka kada je bila podignuta stara crkvena zgrada u Ivosevcima. Medjutim smatra se da bi to moglo biti za vrijeme Kandijskog rata (oko 1650 godine). Kada je podignuta stara crkva njeni su temelji bili u sredini danasnjeg groblja. Crkva je bila dosta skromna gradjevina, zidana tesanim kamenom i pokrivena kupom. Prvobitna zgrada crkve bila je cetverougaonog oblika.Kasnije je izvrseno prosirenje i dogradjen je dio za oltar koji je bio prizidan uz istocni dio crkve. Dogradjeni dio za oltar bio je u obliku polukruznice. Crkvena zgrada bila je sazidana na maloj uzvisici, a temelji dogradjenog oltara bili su nesto nizi od temelja same crkvene zgrade i slabo spojeni zidovima za zidove iste. Ovo je s vremenom bio i uzrok da se dio dogradjenog oltara odvoji tj. odcijepi od zidova crkve, sto sve bi uzrok da se crkva pocetkom ovoga stoljeca, stavi van upotrebe kao sklona padu.

Zvonik stare crkve bio je u vidu takozvane "preslice" i na njemu su bila montirana dva omanja zvona. Samohrani darovatelj Polovina Trivun, seljak iz zaseoka Mali Ivosevci, kupio je i darovao mnogo veca zvona od postojecih , koja nisu mogla da se podignu na dosta slabasni zvonik stare crkve, pa je tadasnja crkvena uprava podignula zvona na hrastove stubove postavljene pokraj zidova same crkve. Ova zvona bila su jedna od najboljih crkvenih zvona na podrucju Bukovice, pa i daljne okoline, zbog svog veoma jakog, skladnog i melodicnog zvuka. Bivsa Austro-Ugarska monarhija u toku prvog sv.rata 1916 godine demontirala je zvona, jer je oskudjevala u sirovinama a narocito u bronzi, pa je zvona odvezla u tvornicu i pretvorila ih u sirovinu za izradu topova. Poslije rata 1922 godine, dobrovoljnim prilozima stanovnika sela, nabavljena su nova zvona i postavljena na iste hrastove stubove na kojima su i ostali do konca drugog sv. rata i podizanja novoga zvonika na novoj crkvi.

Juzno od stare crkve bila je masivna, kamenom ozidana i kamenim plocama pokrivena zgrada za upravu crkve i parohiski stan sa ostalim prostorijama i dvoristem , koja je u toku drugoga sv. rata sluzila za prostorije NOO-a i 1944 godine od strane Njemackog okupatora zapaljena i porusena, cije se rusevine i danas vide. Buduci da je stara crkva bila sklona padu , stoga je pred prvi sv. rat izmedju1912 i 1914 godine,porusena a sav upotrebljivi kamen prenesen je na mijesto podizanja nove crkve.

Tadasnja crkvena uprava nije imala vlastita zemljista pogodnog za podizanje nove crkve, pak je ugovorom o zamjeni sa Kutlaca Lukom pok. Ilije zamjenila crkvenu oranicu u Gornjem polju zvanu "Trivanusa" u povrsini od dva dana oranja za komad livade priblizno iste povrsine, koja je granicila uz samo groblje i koje je bilo idealno mijesto za podizanje nove crkve. Nisu poznati financiski izvori iz kojih je financirana izgradnja nove crkve , jer o tome nema nikakvih podataka. Zna se da je jedan dio materijala i radne snage bilo obavezno dati selo na dobrovoljnoj bazi.

Izgradnja nove crkve bila je povjerena nekom poduzetniku iz Arbanasa kod Zadra. Izgradnja je tekla dosta sporo, jedno zbog nedoststka financiskih sredstava, a drugo i zbog slabog odaziva stanovnika sela na izvrsavanje svojih obaveza, sto je sve uslovilo da je do pocetka prvog sv. rata ( 31.jula1914god.)

bio podignut samo temelj i zid u visini od dva ipo metra.

Rat je prekinuo izgradnju crkve i nastavak gradnje uslijedio je tek neposredno pred drugi sv. rat. Nastavljanjem gradnje dogradjeni su zidovi , postavljen krov i otpocet zidati zvonik. Zvonik je bio podignut nekoliko metara iznad krova crkve. I ponovo rat ovaj put drugi svjetski prekida izgradnju. U toku rata podignuti zvonik sluzio je stanovnistvu sela za izvidjanje i kretanja neprijatelja(Njemaca),koji su ga zbog toga srusili miniranjem 1944 godine . Crkva i zvonik dovrseni su poslije oslobodjenja.

Vrijedno je kao kuriozitet spomenuti da je po kazivanju ocevidaca, prilikom kopanja i postavljanja temelja sadasnje crkve,pod temelj istocnog gornjeg ugla, stavljena jedna staklena tegla napunjena maslinovim uljem u koju je polozena jedna staklena boca sa pismom koje sadrzi podatke o vremenu izgradnje crkve, o tadasnjem Austro-Ugarskom vladaru i tadasnjim Velokodostojnicima Srpske pravoslavne crkve i neki drugi podatci. Ova boca sa pismom i tegla sa uljem, bile su hermeticki zatvorene i prema kazivanju ocevidaca, polagaci temelja bili su misljenja da ovako konzervirani podatci mogu biti sacuvani za buduca pokolenja hiljadama godina.

Osim crkve sv. Jovana u selu Ivosevci postoji i kapela posvecena istom svecu. Kapela se nalazi u zaseoku Mali Ivosevci, pokraj ceste Knin-Zadar. Kapelu je kao svoju zaduzbinu sagradio Kutlaca Todor pok. Sime 1802 godine, koji je u neposrednoj blizini imao i svoju ugostiteljsku radnju i umro je kao samohran bez porodice. Ova kapela je takodjer tokom drugog sv. rata bila porusena od strane okupatora, a poslije rata od ovdasnjih crkvenih vlasti ponovo popravljena.

Administracija parohije crkve u toku rata je unistena, zbog cega nije moguce ustanoviti kada je osnovana i otpocela sa radom samostalna parohija crkve u Ivosevcima. U Manastiru Krka postoji izvjestaj Kistanjske parohije za 1830 godinu o broju sela i stanovnika koji pripadaju toj parohiji. Pored sela Kistanje i sela Bogatic , spominje se i selo Ivosevci i selo Rudele sa brojem domacinstava i stanovnika, s podatkom da selo Ivosevci broji 71 domacinstvo sa 491 ziteljem, od kojih 221 muskih i 240 zenskih, a selo Rudele 22 domacinstva sa 193 zitelja od kojih 93 muskih i 100 zenskih. Pored ovog podatka u maticnoj knjizi iste parohije, rodjenih od 1847 godine do 1855 godine, upisani su i svi rodjeni sela Ivosevci,ukljucivsi i selo Rudele , koje je do tada bilo posebno selo, a kasnije prikljuceno i spojeno u jedno selo sa Ivosevcima.

Isto tako u knjizi umrlih parohije Kistanjske za 1855 godinu postoji podatak da su u istu upisanii svi umrli parohije Ivosevacke. Maticne knjige rodjenih parohije Ivosevacke od 1873,maticne knjige vjencanih od 1858 godine , i maticne knjige umrlih iz 1878 godine sacuvane su i nalaze se u Maticnom Uredu Kistanje, kao i knjiga rodjenih i umrlih parohije kistanjske u kojima su upisani i rodjeni i umrli Ivosevcani od 1847 do 1855 godine. Za ostala razdoblja od kada je uvedeno obavezno vodjenje maticnih knjiga, odnosno od vremena osnivanja samostalne parohije u Ivosevcima, koje nedostaju za parohiju Ivosevacku, vjerovatno se nalaze u Drzavnom arhivu u Zadru a mozda bi se mogli naci i prepisi u pravoslavnoj eparhiji u Sibeniku.

ADMINISTRATORI PAROHIJE IVOSEVACKE ( jereji i protojereji), prema podatcima iz sacuvanih maticnih knjiga, za vreme od 01\01\1855 do 15\06\1942 godine

1. Justin Treskavica od 01.01.1858. do 06.02.1858

2. Antim od 07.02.1858. do 31.12.1858

3. Teofan Popovic od 01.01.1859. do 07.01.1860

4. Jakov Radulovic od 08.01.1860. do 25.01.1863

5. Sofronije Jovancovic od 26.01.1863. do 29.01.1874

6. Makarije Dubajic od 30.01.1874. do 08.01.1878

7. Neofit Njegus od 09.01.1878. do 14.03.1890

8. N.Krneta od 15.03.1890 do 14.12.1890

9. N.Plavsa od 15.12.1890 do 04.09.1891

10. Kalik Boskovic od 05.09.1891 do 03.10.1892

11. N.Plavsa (2put) od 04.10.1892 do 23.01.1893

12. Makarije dubajic (2 put) od 24.01. 1893 do 29.11.1893

13. Ambrozije Kolundzic od 30.11.1895 do 29.11.1896

14. Jeremija Petranovic od 30.11.1896 do 28.12.1897

15. Joanicije Vukolic od 29.12.1897 do 24.08.1898

16.Of . Kukolj od 25.08.1898 do 26.10.1898

17.Isidor Bursac od 27.10.1898 do 29.09.1899

18.Joakim Bjedov od 30.09.1899 do 23.03.1901

19.Prokopije Samardzic od 24.03.1901 do 31.12.1903

20. Savatije Radecic od 01.01.1904 do 20.05.1905

21.Jeremija Petranovic(2 put)od 21.05.1095 do 31.01.1906

22.Samuilo Cakic od 01.02.1906 do 31.12.1906

23.Isidor Bursac(2 put) od 01.01.1907 do 22.02.1909

24.Pop Petar Oluic od 23.02.1909 do 31.08.1920

25.Sebastian Jovic od 01.09.1921 do 20.11.1920

26.Pop Milivoj Jelaca od 21.11.1920 do 17.12.1933

27.Pop Jovan Solaja od 01.01.1934 do 15.06.1942

Za vrijeme od 15 juna 1942 godine do svrsetka drugoga sv. rata i oslobodjenja zemlje nije uopce bilo administratora parohije, a niti su odrzavana bogosluzenja u crkvi u Ivosevcima.

Podatke prikupio i obradio: Obrad I. Nikolic

U IVOSEVCIMA 12. oktobra 1983 godine

Podatke objavio 27 godina poslije (unuk) Dalibor Nikolic

Razvoj poste u nasim krajevima

Razvoj poste u Dalmaciji. Mnogi ce se zapitati "kakve veze ima razvitak poste sa Kistanjama" , procitajte pazljivo prilog pa ce te se uvjeriti da je razvoj naseg mjesta vezan uz razvoj postanskog sustava na ovim prostorima.

Povijest danasnje poste u Hrvatskoj seze jos iz doba Rimskoga Carstva. U 1.St. poslije Hrista car August osniva prvu prometnu organizaciju zvanu "CURSSUS PUBLICUS" a njen zadatak je bio prenos sluzbene korispodencije kao i prevoz sluzbenih osoba Rimskoga Imperiuma. Unutar te slozene transportne organizacije promet se odvijao izmedju stanica smjestenih na udaljenosti otprilike pola dana-dan hoda. Stanice su sa nazivale" STATIONES POSTALE" a jedna od njih je , nama poznati Burnum koji se nalazio na jednom od poznatijih rimskih puteva " Via Principales" , na samoj granici dvaju carstava Rimskoga i Ilirskog .

Padom Rimskoga Carstva 479 god. poslije Hrista nestaje i "CURSSUS PUBLICUS" a na ovim prostorima izmedju rijeke Drave i Jadranskog mora u VII St. nastaje rana Hrvatska drzava u kojoj nije postojalo sredstava a ni interesa za organiziranim prenosom vijesti, poste, kao ni ljudi. Razvitkom obrtnistva i trgovine, te rastom gradova, pocinje organizacija glasnicke sluzbe od strane crkvenih redova , sveucilista,skola, feudalaca, trgovaca,obrtnika. Prenos vijesti i posiljki obavljale su za to posebno odredjene osobe- Glasnici ili Kuriri ,pjesice ili na konju.

Krajem XV St. otkricem novoga svijeta, napretkom znanosti i umjetnosti javlja se i potreba za brzim prenosom poste i vijesti. Plemicka obitelj Tnarun-Taxis u sluzbi njemackoga cara pretvara tadasnju kurirsku sluzbu u postansku, tj. posta pocinje da ima odredjen smijer i vreme kretanja, znao se organizator postohoda a odredjena je i postarina za prenos posiljki. Posta je dobila javnost i samim tim prenos poste postao je dostupan svakome.

Od XVII St. uspostavljaju se redovite postanske veze. Utvrdjuje se cijena prevoza posiljki i putnika.Osoblje koje je pratilo posiljke i putnike dobiva svoje odore a kao postanski znak pojavljiva se ROG koji postaje i simbol postanske sluzbe.

Uredbom guvernera Dalmacije ,grofa Gossa iz 1803 godine Zadar biva povezan sa unutrasnoscu Dalmacije preko Novoga putnoga pravca Zemunik-Benkovac-Ostrovica-Kistanje-Raducic-Knin-Drnis, kojeg je 1801godine projektovao i dovrsio najveci hrvatski graditelj ing.Franc Zavoreo. Tu se po prvi put nakon SUBICKE POVELJE iz 1408 godine spominju Kistanje kao postanska postaja.U novootvorenim postanskim postajama nosaci poste bili su pripadnici hrvatske vojske ili takozvani "PANDURI" koji su bili odabrani od strane mjesnoga zapovjednika.Civilnu kao i sluzbenu postu u postajama razvrstavala je ovlastena sluzbena osoba koja je obicno bila nacelnik doticnoga mjesta (ovlasteni nadzornik)koji je dobivao platu 20% od naplacene postarine dok su Panduri imali za svaku predjenu milju 3 gazete, tj. 1 ipo kruizera.

Dolaskom Francuske vlasti u Dalmaciju 1805 godine dolazi i do novhi reformi postanskoga sustava od strane novoga guvernera baruna Brlady-a. Zamjenjen je cjelokupni postanski postojeci kadar radi straha da nece biti lojalan novoj Francuskoj vlasti a na njihova mijesta postavljeni su novi postanski duznosnici. Zbog velikog uticaja vojne administracije bila je neophodna masovna izgradnja novih za to vreme modernih puteva kao i rekonstrukcija mreze vec postojecih starih Rimskih kao i Austriskih puteva. Rekonstrukcijom pravca Zadar-Benkovac-Ostrovica-Kistanje-Raducic-Knin, Francuska vojska postavlja svoju kantinu za opskrbu vojske,stalu za zamjenu premorenih konja na putu za Knin a potom i Vojnu komandu u Kistanjama,gdje je jedno vrijeme odsjedao i general Marmont licno.

Postavljanje komande i kantine na takvom mijestu , doprinosi dolazaku trgovaca, gostionicara i raznih obrtnika koji vide priliku da kroz svoj obrt ili uslugu zarade novac.Mijesto pocinje da se razvija i siri u novu sredinu koja poprima izgled maloga gradica.Francuzi su mijesto nazivali QUARTIER sto bi znacilo vojna komanda.

1815 godine na prostore Dalmacije vraca se vlast carske Austrije i nove reforme postanskog sustava od kojih je i ona iz 1848 godine kada je sustav organizovan tako da su postanski subjekti dobili naziv Postanski Uredi (POSTOMAT) Malo potom 1855 godine i Kistanje postaju POSTOMAT . Govori se da se nalazio u danasnjoj kuci Paje Vujasinovica u kojoj se nalazila i stala za odmor i zamjenu konja na postanskim kocijama,koje su nakon maloga predaha i zamjene umornih konja nastavljale svoj put ka Raducicu-Kninu -Drnisu. Pecat je bio okruglog oblika sa nazivom KISTAGNE i promjenjivim datumom i mjesecem.

1908 godine u upotrebi je kruzni zig sa mosticem a kod njega je postojao dupli naziv KISTAGNE\KISTANJE, a prica se da je u tom periodu posta presla u kucu Djoke Korolije ( danasnju kucu Branka Popovica)Sa ulaznih vrata islo se u hodnik koji je vodio u avliju
ljevo iz hodnika ulazilo se u kancelariju pošte, kasnije bio tinel sluškinje Stane Kresojević. Desno iz hodnika, na vrata sa staklima ulazilo se u poštu, gdje su bila dva šaltera izdignuta za jedan stepenik. na prvom je bio pisaći sto i uredska oprema za slanje pisama a drugi šalter je bio za prijem paketa, malo nižeg otvora i bez staklene pregrade za stranke.Iza oba šaltera nalazio se uzidani ormar sa dvokrilnim vratima, u samom čošku velika službena KuK poštanska kasa za čuvanje novca i dokumenata.prozor desno od vrata osvjetljavao je tu prostoriju. Drugi prozor desno od vrata , malo izdignut , osvjetljavao je magacin pošte....( sjecanja Branka Popovica koji je kucu kupio od Postmajstorovih nasljednika).... Na slici je Nada Jovanovic a iza nje se nazire Postanski ured u kuci Djoke Korolije.

U posljeratnom periodu kako saznajemo posta se iz Korolija kuce preselila u kucu Krneta , Drage Krnete (Lickuljinog),ostala je tu do pocetka pedesetih kada se seli u kucu Boska Pekica pokraj spomenika i ostaje tu do1995 godine kada biva devastirana i zapaljena tjekom ratnih operacija Hrvatske vojske na tim prostorima.

Kistanjska posta danas se nalazi u zgradi Opcine Kistanje u (bivsom vatrogasnom domu) a nadamo se da ce uskoro naci svoj novi smjestaj u zgradi stare osnovne skole koja bi uskoro trebala biti obnovljena!!!!

Burnum

U debelom Bukovackom krsu nedaleko od Kistanja , nadomak sela Ivosevci,sa desne obale kraske ljepotice Krke nalazi se jedno od rjetkih arheoloskih otkrica.

Rjec je o ostatcima Rimskog vojnog logora Burnum. Sagradjen je sredinom prvoga stoljeca prije Hrista. U pocetku zamisljen kao privremeni vojni logor xx rimske legije "Valerija Victrix" a kada se Rimska vlast ucvrstila na tim prostorima prelazi u stabilni vojni logor , sa kompleksom zapovjednih zgrada i vojnim vjezbalistem.Sluzio je ponajvise za kontrolu prelaza rijeke Krke koja je tada bila granica dvaju carstava, Rimskoga i Ilirskog, i to u predjelu slapa zvani Brljan preko kojeg su prelazile sve Rimske jedinici koje su sudjelovale u ratovima na ovim prostorima.

U logoru nakon XX legije "Valeria Victrix" boravi Vlll legija "Augusta, Xl legija "Claudia Pia Fidelis" a potom i lV legia" Quarta Flavia Felix" cara Vespaziana koja

dolazi u logor nakon borbi u Judeji i Palestini i u njemu i ostaje sve do svog preseljenja u Singidunum. U tom periodu Burnum je uz vojni logor"Tilurium" na Cetini bio jedan od vaznih logora te vrste (podsjetimo se da je Rimsko carstvo za svog postojanja imala 66 vojnih logora te vrste na cjelom svom teritoriju). Logor je bio povezan mrezom cesta a i vodenim putem a Skradin tadasnja" Scradona"bio je

njegova glavna opskrbna luka preko koje se opskrbljivao ljudstvom kao sa svim ostalim materijalom potrebnim za jedan logor te vrste.

Prvom polovinom prvoga stoljeca poslije Hrista vojska Rimskog cara Claudija napusta Burnum a malo potom car Hardiah mu dodjeljuje status "Municipia" i razvija se u gradsko srediste pa postaje jedan od najvaznih gradova na istocnoj strani Jadrana. U sklopu "Principia"tj.zapovjedne zgrade imao je svoje svetiliste(u narodu zvana suplja crkva ili supljaja ciji su ostatci vidljiv i danas)kao i 15 kilometara akvadukta, poplocane ceste i gradske ulice, kao i anfiteatar koji iz vojnog vjezbalista uz pomoc i donaciju cara Vespazijana krajem 70tih godina poslje Hrista prerasta u anfiteatar koji je mogao da primi od 6000-do 8000 ludi,

Pod bedemima burnuma vodjene su mnoge teske bitke a najzesci su bili sukobi Gota sa Bizantiskom vojskom.Burnum se posljednji put u pisanim dokumentima spominje 537 godine kada se vodila teska bitka Rimljana sa Gotima koje je predvodio slavni vojskovodja Ugitil. Burnum biva razoren639 godine za vreme Avarsko-Slovenskih ratova.

Zatim nastaje period dugog povjesnog zatisja o kom nemamo pisanih dokumenata o Burnumu, da bi ga potom u 16st. rjecju i crtezima predstavio Venecijanski kartograf Mateo Pagano. Pocetkom 19st. u svom putopisu pominje ga i pisac Fotis.

Obilazeci 1890 godine teren oko Krke Sime Ljubic otac Hrvatske arheologije zapisao je da lokalno stanovnistvo tu naoko nakupinu kamenja ili kako se u narodu kaze "Grumilu" naziva Karlovac ili Careva zvjer. Potom nacini prvu skicu ukupnog antickog konglamerata. Malo potom 1895 godine Burnum se opet pojavljuje u spisima don. Frane Bulica ( koji ih ovjeri radi njihove vjerodostojnosti kod javnoga biljeznika), u kojima on tvrdi da se na tom lokalitetu nalazi amfiteatar.

Konacno Austriski arheolozi predvodjeni prof. Reisehom,vodjeni Ljubicevim skicama iz 1890god.otpocese prva znacajnija istrazivanja lokaliteta. Iza njih ostadose samo dva foto zapisa , na jednom su dva Austriska arheologa izmedju kamenih blokova zgrade vojnog stozera a na drugoj su austrougarski zandari sa arheolozima na preostalim lukovima Svetilista koje se nalazilo u sklopu pretoriuma i kompleksu zgrada vojnog stozera.Nakon povrsnog proucavanja lokaliteta austriski arheolozi dadose zatrpati zemljom lokalitet iz razloga da se kameni blokovi nebi upotrebljavali u gradjevinske svrhe od strane lokalnog stanovnistva. Nalazi su pohranjeni u maloj studiji na njemackom jeziku a cjelokupni elaborat pohranjen je u nekom Austriskom institutu i nikad nije stigao do hrvatskih arheologa.

http://photosynth.net/Search.aspx?q=burnum

Stare Mape

Posjet Franje Josipa Kistanjama

Car Austrije i kralj Ugarske, Češke, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Franjo Josip i carica Sissy došli su u Kistanje u sklopu carskog putovanja Dalmacijom. On je tada imao 45, a ona 38 godina. Sissy je zbog svoje mladosti i ljepote (udala se za Franju Josipa sa 16 godina) bila nevjerojatno popularna, a u Dalmaciju su stigli na vrhuncu životne snage i ljepote. Iako u to doba nije više živjela u skladnom braku sa suprugom koji je vladao nesložnom državom od 50 milijuna ljudi, bili su pojam ljubavi, sklada i ljepote.
Te 1875. godine nije se mogla naslutiti njihova osobna i obiteljska tragedija. Naime, 1889. godine njihov sin Rudolf u dvorcu Mayerling ubio je najprije svoju ljubavnicu Mariju Vetseru pa sebe. Njihova ljubavna priča i tragična smrt ravna je jedino Shakespeareovoj drami o Romeu i Juliji. I sama omiljena carica Sissy skončala je tragično i bizarno. Jedan talijanski anarhist ubio ju je 1898. godine dok je šetala Ženevom, zabivši joj naoštrenu turpijicu ravno u srce.

Carica i car bili su u Kistanjama dočekani čak i za današnje pojmove - spektakularno, a opet neusiljeno i za konzervativnog cara koji se grozio bilo kakvih novotarija vrlo liberalno. Cara i suprugu nije pratilo neko posebno veliko osiguranje pa je posjet prošao vrlo prisno i neusiljeno. Franjo Josip bio je oduševljen Manojlovačkim slapovima i rijekom Krkom, a stanovnici Kistanja predvođeni tadašnjim općinskim načelnikom Jankovićem priredili su mu pučki, ali zaista carski ručak.

Zanimljivo je da su pri tome mislili i na caricu Sissy. Čini se da su znali da ona strogo pazi na svoj izgled i da jede vrlo malo, ali da voli - sladoled. Zbog toga su s Velebita donijeli deset blokova leda, a iz Benkovca je u posebnoj sorbetjeri diližansom dovezen sladoled kojim je počašćena. Nema podataka o tome da se carici svidio sladoled, ali je posve izvjesno da moćni ručak koji su pripremili Kistanjci najvjerojatnije nije uopće kušala.

Sissy je svojim nazorima i ponašanjem više pripadala našem nego svom dobu. Prema stavovima i nazorima bila je gorljiva feministica. Jako je pazila što jede. Bavila se sportom. Obožavala je jahanje i jedrenje, bila je odlična plivačica, a aktivno se bavila gimnastikom i mačevanjem. Voljela je duge šetnje prirodom i opsesivno se bavila svojim izgledom. Bila je bez konkurencije najljepša žena svoga doba i toga je bila svjesna.
Lice je njegovala dnevnim maskama od svježih jagoda, a prirodno plavu bujnu kosu koja joj je bila do bokova bojala je u kestenjastu. Tjelesnu težinu održavala je rigoroznim djetama, no sladoled kojim je počašćena u Kistanjama treba gledati i kao na čin iskaza ljubavi omiljenoj carici. Sissy je, naime, bila obljubljena u narodu i bliža običnim ljudima nego dvorskoj eliti.

Na odlasku carica je dobila još jedan suptilni dar - žene iz Kistanja poklonile su joj 100 najfinije vezenih maramica koje su u ono doba bile obavezni modni damski detalj uz suncobran. Sam car u Kistanjama se prema svemu sudeći dobro proveo jer je tijekom ručka vedro razgovarao ne o politici, nego o svojim omiljenim temama - lovu, divljači i dobroj hrani.